Članom 188. stav 1. tačka 4) Pravilnika o PDV predviđeno je da avansni račun sadrži podatak o osnovu za avansno plaćanje. U članu 12. stav 1. tačka 12) Pravilnika o elektronskom fakturisanju se navodi osnov za avansnu uplatu kao obavezan elementa avansne elektronske fakture.
Ni u propisima o elektronskom fakturisanju ni u dosadašnjim mišljenjima Ministarstva finansija nije precizirano šta se smatra osnovom za avans. Smatramo da samo postojanje tog elementa i njegove obaveznosti u elektronskoj fakturi navodi na to da pojam „avans za robu i usluge“ nije dovoljno precizan u smislu osnova. Poznato je da u praksi postoje situacije kada se ne zna tačno za koju robu ili uslugu je izvršeno plaćanje, ali bi u takvim situacijama bilo važno da postoji ugovor kojim se objašnjava mogućnost uplate za različite vrste roba i usluga i da nije potrebno da se za svaku uplatu precizno zna o kojoj vrsti robe i usluga se radi. U takvoj situaciji bi bilo logično da se kao osnov navede broj ugovora. Međutim, u određenim situacijama to nije dovoljno, o čemu detaljnije objašnjenje dajemo u nastavku teksta. Takođe, podrazumeva se da ukoliko postoji predračun, da je moguće navesti broj predračuna kao osnov za avans i u tom slučaju nije potrebno navoditi nazive robe i usluga (jer već postoje na predračunu).
Pre nešto više od pet meseci, u Korisničkom uputstvu za elektronskom evidentiranje obračuna PDV preciziran je pojam osnova za avansno plaćanje kod Pojedinačne evidencije PDV, pa bi to preciziranje moglo biti korišćeno i kod avansne fakture. U nastavku prenosimo deo uputstva kojim je preciziran osnov za avansno plaćanje:
„Osnov za avansno plaćanje – navodi se broj ugovora, ponude, profakture (u zavisnosti od dokumenta na osnovu kojeg je izvršeno avansno plaćanje) i tome slično u kojem je nedvosmisleno navedeno za koja dobra, odnosno usluge je izvršeno avansno plaćanje ili konkretna dobra ili usluge za koje je izvršeno avansno plaćanje na osnovu usmenog dogovora.“
Razlog zašto se u navedenom korisničkom uputstvu zahteva nedvosmisleno navođenje za koja dobra, odnosno usluge je izvršeno avansno plaćanje, tiče se potrebe za jasnim utvrđivanjem stope poreza koju treba primeniti na plaćeni iznos. U tom smislu ne bi trebalo da postoji problem ako je ugovorom predviđen promet robe ili usluga koji se oporezuju samo jednom poreskom stopom. Međutim, ukoliko je moguć promet različitih roba ili usluga koji se oporezuju različitim poreskim stopama, obavezno je navođenje roba i usluga za avansno plaćanje, jer u suprotnom nije moguće ispravno obračunati PDV, pa se u takvom slučaju ne bi ni radilo o avansu.
Navedeni stav potvrđen je i u mišljenju Ministarstva finansija broj 430-00-60/2020-04 od 5.7.2022. godine :
„Međutim, ako je, primera radi, između obveznika PDV – društva A i kupca zaključeno više ugovora na osnovu kojih obveznik PDV – društvo A vrši kupcu promete koji imaju različit poreski tretman (npr. ugovor o zakupu zemljišta, ugovor o prodaji žitarica i ugovor o pružanju usluga prevoza), mišljenja smo da se u tom slučaju razlika između vrednosti popusta i vrednosti prometa ne može smatrati avansom, što znači da po tom osnovu ne nastaje obaveza obračunavanja PDV za obveznika PDV – društvo A. Prema tome, u svakom konkretnom slučaju potrebno je odrediti da li novčana sredstva u iznosu razlike između vrednosti ostvarenog popusta i vrednosti izvršenog prometa predstavljaju avans ili ne.“
izvor: neobilten
